Stranica 245 — Jusuf

"Sačuvaj Allahu", reče, "da uzmemo nekog drugog do onoga u koga smo našli ono što je naše! Tada bismo zaista zulumćari bili!"

I pošto u njemu izgubiše svaku nadu da će brata spasiti, odvojiše se ustranu da se posavjetuju. "Zar ne znate", reče najstariji među njima, "da ste se svome ocu Allahom zakleli, a i da ste prije toga u vezi s Jusufom propust učinili?! Neću napustiti ovu zemlju dok mi to moj otac ne dozvoli ili dok Allah u moju korist ne presudi, a On je Sudija najbolji."

"Vratite se svom ocu pa recite: 'O oče naš, sin tvoj je ukrao; mi tvrdimo samo ono što smo vidjeli, a mi nismo mogli neviđeno znati.:"

Pitaj naselje u kome smo boravili i karavan s kojim smo došli. Mi, zaista, govorimo istinu!

"Nije tako", reče Jakub, "u dušama vašim ponikla je zla misao, a lijepa je strpljivost. Nadam se da će mi ih Allah sve vratiti; uistinu je On Sveznajući i Mudri."

I okrenu se od njih i reče: "O Jusufe, tugo moja!", i oči mu pobijelješe od jada, bio je vrlo potišten.

"Allaha nam", rekoše oni, "ti toliko spominješ Jusufa da ćeš teško oboljeti ili umrijeti!"

"Ja tugu svoju i jad svoj pred Allaha iznosim, a Allah mi je dao da znam ono što vi ne znate", reče on.