Stranica 229 — Hud

"O narode moj", govorio je on, "šta mislite: ako je meni jasno ko je Gospodar moj i ako mi je On sam milost - vjerovjesništvo dao, pa ko će me od Allaha odbraniti ako Mu ne budem poslušan? Vi možete samo uvećati propast moju.

O narode moj, evo, ova Allahova kamila je znak za vas, pa je pustite neka pase po Allahovoj zemlji i ne činite joj nikakvo zlo, da vas ne bi zadesila kazna bliska."

Ali, oni je zaklaše, pa on reče: "Uživajte u zemlji svojoj još samo tri dana, to nije lažna prijetnja."

I kad je došla odredba Naša, Mi smo, milošću Našom, Saliha i vjernike s njim spasili od sramote toga dana - Gospodar tvoj je, uistinu, Moćni i Silni,

a one koji su činili zulum pogodio je strašan glas i oni su u svojim domovima osvanuli mrtvi, nepomični,

kao da na njoj nikad nisu ni živjeli. Narod Semud, doista, u Gospodara svoga nije vjerovao; daleko neka je Semud!

I Ibrahimu su izaslanici Naši došli da mu donesu radosnu vijest. "Selam!", rekoše. "Selam!", odgovori on, i ubrzo im donese pečeno tele.

A kad vidje da ga se ruke njihove ne dotiču, on shvati da su neobični i osjeti strah od njih. Ne boj se!, rekoše oni, mi smo i Lutovu narodu poslani.

A žena njegova stajaše tu, nasmija se, i Mi je obradovasmo Ishakom, a poslije Ishaka Jakubom.