Stranica 228 — Hud

Mi kažemo samo to da te je neko božanstvo naše zlom pogodilo." "Ja pozivam Allaha za svjedoka", reče on, "a i vi posvjedočite da ja nemam ništa s tim što vi u obožavanju pridružujete –

Njemu; i zato svi zajedno protiv mene lukavstvo smislite i nimalo mi vremena ne dajte,

ja se uzdam u Allaha, u moga i vašeg Gospodara! Sve živo samo je Njemu potčinjeno; Gospodar moj je, zaista, na putu pravome."

Pa ako se okrenete - a ja sam vam saopćio ono što vam je po meni poslano - Gospodar moj će umjesto vas drugi narod dati, i vi Mu nećete ničim nauditi; Gospodar moj zaista bdije nad svim."

I kad je došla odredba Naša, Mi smo, milošću Našom, Huda i vjernike s njim spasili i patnje surove ih poštedjeli.

Eto, to je bio narod Ad, oni su dokaze Gospodara svoga poricali i bili neposlušni poslanicima svojim, i slijedili su zapovijed svakog silnika, inadžije.

I prokletstvo je na ovom svijetu stalno bilo s njim, a bit će i na Sudnjem danu. Ad, doista, nije vjerovao u Gospodara svoga; daleko neka je Ad, narod Hudov!

I Semudu - brata njihova Saliha poslasmo. "O narode moj", govorio je on, "ibadet samo Allahu činite, vi drugog boga osim Njega nemate! On vas je od zemlje stvorio i dao vam da živite na njoj! Zato Ga molite da vam oprosti i pokajte Mu se! Gospodar moj je, zaista, blizu i odaziva se."

"O Salih", govorili su oni, "ti si među nama prije ovoga cijenjen bio. Zašto braniš da obožavamo ono što su preci naši obožavali? Mi uveliko sumnjamo u ono čemu nas ti pozivaš."