Stranica 239 — Jusuf

I kad ona ču za ogovaranja njihova, posla po njih, te im naslone pripremi, dade svakoj od njih po nož i reče: "Izađi pred njih!" A kad ga one ugledaše, njegova ljepota ih zanese i po rukama svojim se porezaše: "Sačuvaj Allahu!", uskliknuše, "ovo nije čovjek, ovo je melek plemeniti!"

"E, to vam je onaj zbog koga ste me korile", reče ona. "Istina je da sam ga zavodila, ali se on uščuvao. Ako ne učini ono što od njega tražim, sigurno će u zatvoru završiti i među poniženim biti."

"Gospodaru moj", rekao je on, "draža mi je tamnica od ovoga na što me one navraćaju! I ako Ti ne odvratiš od mene lukavstva njihova, ja mogu prema njima naklonost osjetiti i jedan od lahkomislenih postati."

I Gospodar mu njegov molbu usliša i spasi ga lukavstva njihova; On je, uistinu, Svečujući i Sveznajući.

A potom im, kada su vidjeli dokaze da je nedužan, naumpade da ga za neko vrijeme smjeste u tamnicu.

S njim su u tamnicu ušla još dva momka. "Ja sam sanjao da cijedim vino", reče jedan od njih. "A ja, opet", reče drugi, "kako na glavi nosim hljeb koji ptice kljuju. Protumači nam to, jer vidimo da si, zaista, jedan od dobročinitelja."

"Ništa od onoga što jedete neće vam doneseno biti, a da vam ja prije ne kažem što ćete dobiti", reče Jusuf. "To je samo dio onoga čemu me naučio Gospodar moj, ja se klonim vjere naroda koji u Allaha ne vjeruje i koji i ahiret negira,